Slobodan Ivanović
OSOBINE I
Osobine svijeta su fizičke, i nisu za pjesmu,
njihova rasprostranjena lična područja su
kao puževa kućica, ujedno i dom i tvrđava,
i svako ko se drzne ući narastao i velik u taj prostor
magme i oličenja prilika, ne lica, po sebi je
licemjer, u najmanju ruku ništavan i nestaje
čim se neki element prostog svijeta sruši.
Osobine slike svijeta su takođe fizičke, ako
pristajemo da smatramo umjetnost nečim
što je van mimezisa, bićemo razočarani ovakvom
konstatacijom, slika svijeta je samo kadar
u nekom drugom fizičkom predmetu, ima
svoju debljinu i lična je emanacija količine gorčine
u ličnosti-posmatraču, međutim izostavljamo
mogućnost da posmatrač bude običan magarac.
Osobine rama slike svijeta su duhovna kategorija
jer nije slika ono što čini prevaziđeni prostor
mogućnošću umjetnosti (kada kažem prostor
mislim na vrijeme), već okvir koji dijeli prisutnost
fizičkih osobina platna i zida na koji je okačen i
prisutnost naslikanog svijeta. Jedini način na koji
fiziku zida možemo odvojiti od svoje nemušte suštine
jeste da stavimo okvir u prostor koji obuhvata i
time je oslobodimo.
Osobine pjesme su lične i nefizičke, pjesma je ram
duha, pjesma je prostor ujarmljen tijelom i
papirom i na pjesmi se kao na zastavi ispisuju
parole, ako su parole glasnije od slobode – zastava
se pali, ako je pjesma glasnija od pisca – pjesma se pali,
ako je pisac glasniji od pjesme – magarci se pale,
ako je parola zapravo pjesma – prostor pjesme postaje
prostor recikliranog papira poprskanog mastilom,
sa svojom debljinom, samo još jedna slika, mimezis
svijeta.
"Osobine", Belgrade: Published by "Udruženje građana Knjižuljak", 2014
PROPRIEDADES I
As propriedades do mundo são físicas e não matéria para um poema,
os seus vastos domínios particulares são
como a concha do caracol, a um tempo casa e fortaleza,
e quem ousar entrar, inchado e altivo, neste espaço
de magma e materializações de aparições, não de rostos, é em si
mesmo um hipócrita no mínimo insignificante e dissipa-se
assim que um simples elemento do mundo se desmorona.
As propriedades de uma pintura do mundo também são físicas, se
concordarmos em aceitar que a arte é algo
fora da mimese, ficaríamos desapontados com tal
declaração, a pintura do mundo é apenas uma imagem
dentro de outro objeto físico, tem a sua
própria espessura e é uma emanação particular de amargura
dentro de uma pessoa-espectadora, não considerando, porém,
uma possibilidade, a de o observador ser um simples idiota.
As propriedades da moldura de uma pintura do mundo são uma categoria do espírito,
porque não é a pintura que torna o espaço superado
numa possibilidade de arte (quando digo espaço,
quero dizer tempo), mas uma moldura que separa a presença
das características físicas da tela e da parede em que está pendurada, e
da presença do mundo retratado. A única forma de
distinguir a fisicalidade da parede da sua muda essência
é colocar uma moldura no interior do espaço que ela envolve e,
dessa forma, libertá-la.
As propriedades de um poema são subjetivas e não físicas, um poema é a moldura
do espírito, o espaço unido pelo corpo e
papel e sobre um poema como sobre uma bandeira escrevem-se
palavras de ordem, se as palavras de ordem falarem mais alto do que a liberdade –
acende-se uma bandeira,
se um poema falar mais alto do que o poeta – acende-se um poema,
se um poeta falar mais alto do que o poema – acendem-se os idiotas,
se a palavra de ordem for na verdade um poema – o espaço do poema torna-se
um espaço de papel reciclado salpicado de tinta,
com a sua própria espessura, apenas mais uma pintura,
uma mimese do mundo.
Translated by Tamina Šop for Lisbon Revisited – poetry days
QUALITIES I
The qualities of the world are physical and unfit for a poem,
their domains so widely spread are
like a shell of a snail, both a home and a fortress,
and whoever dares to enter overgrown and large into that space
of magma and incarnations of apparitions, not faces, is in itself
a hypocrite, at very least naught and vanishes
as soon an element of a simple world collapses.
The qualities of a world’s painting are also physical, if
we agree to think of art as something
outside of mimesis, we would be disappointed with such
a statement, the painting of the world is just a shot
within another physical object, has its
own thickness and it's a personal emanation of bitterness
inside of a person-beholder, however we are not considering
a possibility, that the spectator is just a jackass.
The qualities of a frame of a world’s painting are a spiritual category
because it's not the painting what makes the transcended space
into a possibility of art (when I speak of space
i mean time), but a frame separating the presence
of physical properties of canvas and the wall it is hanging on, and
the presence of the painted world. The only way one could
separate the wall’s physics from its mute essence
is to put a frame in the space it is in
and therefore liberate it.
The qualities of a poem are personal and nonphysical, a poem is the frame
of spirit, a poem is a space yoked by the body and
paper and upon a poem as upon a flag slogans
are inscribed, if slogans are louder than the freedom – a flag is lit
if a poem is louder than the writer – a poem is lit,
if a writer is louder than the poem – the jackasses get lit,
if a slogan is in fact a poem – the space of the poem becomes
a space of recycled paper spattered with ink,
with its own thickness, merely another painting,
a mimesis of the world.
“Osobine - Qualities” Belgrade: Published by "Udruženje građana Knjižuljak" - 2014
Translated by Slobodan Ivanović
FIOKE
Fioke su začaureni ostaci knjiga, privjesci koje
nikada nećemo upotrijebiti, odbačeni dijelovi
komoda i radnih stolova, četvrtaste dojke,
fioke su najčešće od iverice ili šperploče i
zato ih je lako u naletu bijesa slomiti, kada
se ne može u ratno doba naći pasoš ili kada
se iz njih kradu očeve kohibe, fioke svojim
nedostatkom ruše četvrtast poredak komoda
ili radnih stolova, ostavljaju zjapeće rupe koje
mogu da progutaju nečiju ruku ili sat, fioke su
najglasnije kada se prazne otvaraju, one kriju
špilove pjatnika ili metalne čiode, nekad i svilene
krojačke makaze, one se, ako su pune novca,
istresaju u džakove i posle kao silovane bacaju
na pločice, ako kriju važna dokumenta, pod
ključem su i tada su gotovo plačne, takođe
limene zaštićene metalik farbom, a ako su pune
paukova i plijesni u njima su pisma sa fronta ili
neupotrebljeni meci, CZ i štedna knjižica, dijagnoze
i nikada lijekovi, one su uvijek dopola pune
i u njih se stavljaju samo knjige koje treba napustiti,
fioke su opasne, mogu da otkinu nokat i
ostave samo polumjesec crvenog mesa.
"Osobine", Belgrade: Published by "Udruženje građana Knjižuljak", 2014
AS GAVETAS
As gavetas são sobras de livros encapsuladas, pingentes que
nunca serão usados, peças descartadas de cómodas
e secretárias, seios quadrangulares,
as gavetas são geralmente feitas de aglomerado ou contraplacado,
fáceis de partir num acesso de raiva, quando
em tempo de guerra não se encontra um passaporte
ou quando se roubam os cohibas do pai, a falta de gavetas
desfaz a ordem quadrangular das cómodas
e das secretárias, deixam buracos escancarados
prontos a engolir uma mão ou um relógio, as gavetas vazias
fazem mais barulho ao abrir, escondem
baralhos de cartas Piatnik ou alfinetes de metal, e às vezes delicadas
tesouras de costura, se estiverem cheias de dinheiro,
são abanadas para dentro de sacos e atiradas para o chão
como se tivessem sido violadas, se escondem documentos importantes,
são fechadas à chave até quase irem às lágrimas,
feitas em lata e revestidas de tinta metálica, e se estiverem carregadas
de aranhas e bolor, guardam as cartas da frente ou
balas que não foram usadas, o revólver CZ e a caderneta de poupança,
relatórios médicos e nunca medicamentos, estão sempre meio cheias
e no interior arrumam-se só os livros que é preciso abandonar,
as gavetas são perigosas, podem arrancar uma unha e
deixar apenas uma meia-lua de carne vermelha.
Translated by Tamina Šop for Lisbon Revisited – poetry days
DRAWERS
Drawers are encased remnants of books, keychains
we will never use, discarded parts of
dressers and desks, square breasts.
Drawers are made mostly of chipboard or plywood and
are therefore easy to break in a fit of rage, when, in wartime,
you cannot retrieve a passport or when
father's Cohibas are stolen from there. By their
absence, drawers disturb the square order of dressers
or desks, leaving gaping holes able to swallow
one’s arm or a watch. Drawers are
at their loudest when opened empty, hiding
decks of Piatniks or metal pins, sometimes silky
tailor’s scissors. They are, if money-laden,
emptied into sacks and afterwards, as if raped, flung
onto tiles. If they hide important documents, they
are locked and almost tearful, also tinny
with a coat of metallic paint. And if full
of spiders or mold, inside are letters from the front or
unused bullets, a CZ and a savings book, diagnoses
but never medicine. They are always half-full
with books bound to be abandoned.
Drawers are dangerous; they can tear off a nail
and leave nothing but a crescent of red flesh.
"Osobine" (“Features”), Belgrade: Published by "Udruženje građana Knjižuljak", 2014
Translated by Slobodan Ivanović
ŠPAJZ
Koliko staklića, Bože, dovoljno za prizvati te,
na iskrivljenim policama, alata nikada dosta,
koliko različitih ukusa zime, srebrnih folija možda,
cijelih novogodišnjih sreća uvijenih u kutije, jelke
od zelenih plastika, koliko samo alkohola za lijeka
i za uboja, Bože, pravednih ruku ima što su sve
to sagradile, pa nepristojnih muva što su sve to
upljuvale, oblaka na plafonu i jednog žutog svijetla
što se palilo, sa mirisom zemlje kada se povrće u
korpi pletenoj donese, pa onih plastičnih fioka za
šrafove, mladosti koliko, Bože, u brzim pokretima
skupljenim u sastruganom korijenju, koliko samo
mlinova za paradajz, vaga i inih mesoreznica što nikada
nikome nisu odsjekle prst, sav inventar slave stane
iza tih staklenim okom natkriljenih vrata, oblaci
na plafonu, pristaju, Bože, na povorku mirisa zemlje
i samo zemlje, tako se i može jedino opisati ta kutija
gdje nikada dvoje nisu zajedno ušli, sem ako jedno
nije merdevine pridržavalo.
"Osobine", Belgrade: Published by "Udruženje građana Knjižuljak", 2014
DESPENSA
Tantos frascos, meu Deus, os suficientes para evocar o Teu nome,
nas prateleiras tortas, as ferramentas que nunca são de mais,
tantos sabores diferentes do Inverno, folhas de alumínio talvez,
as alegrias do ano novo intactas e embrulhadas em caixas, árvores
de Natal em plástico verde, tanta e tanta aguardente para curar
e fazer nódoas negras, meu Deus, houve mãos justas que
construíram tudo isto, e rudes moscas que tudo isto
conspurcaram, nuvens no tecto e uma luz amarela,
que se acendia com o cheiro da terra trazido pelos vegetais
num cesto de verga, e estas gavetinhas de plástico para
os parafusos, tanta juventude, meu Deus, nos gestos rápidos
conservados em raízes moídas, tantas e tantas
trituradoras de tomate, balanças e outras maquinetas para picar carne que
nunca cortaram dedo nenhum, todo um inventário da glória cabe
atrás desta porta guardada por um olho de vidro, e as nuvens
no tecto acolhem, meu Deus, a procissão dos cheiros da terra
e apenas da terra, é a única maneira de descrever esta caixa
onde nunca entraram duas pessoas ao mesmo tempo
a não ser que uma delas estivesse a segurar o escadote.
Translated by Tamina Šop for Lisbon Revisited – poetry days
PANTRY
So many little jars, o Lord, enough to summon you,
on the crooked shelves, never enough tools,
so many different tastes of winter, perhaps silver foils,
entire new year's joys wrapped in boxes, trees
of green plastics, so much alcohol to heal and to
wound, o Lord, there are righteous hands that built it
all, and indecent flies that sullied it all,
a cloud on a ceiling and a yellow light
that was turned on, with the scent of the earth when vegetables are
brought in a wicker basket, and then these plastic drawers
for screws, youth inordinate, o Lord, in swift movements
collected in scraped roots, so many
tomato mills, scales and innumerable meat slicers that never
cut a single finger off, a whole inventory of feasting can fit
behind that door crowned by a glass eye, the clouds on the ceiling
they agree to, o Lord, a procession of a scent of the earth
and only earth, that's the only way to describe that box
where never two people entered at the same time
unless one held onto a ladder.
“Osobine - Qualities” Belgrade: Published by "Udruženje građana Knjižuljak" - 2014
Translated by Slobodan Ivanović
U JEZIKU SMO
u pećini je pljusak i mokra do kože spava živa noćna linija
linija je ćelija i odmotavanje je znak zmije
kao kad pred slijepcem pleše
pa se sa strane vidi ta slika
očaj se u zidovima budi i ziba
amalgami u zubima na dodir aluminijuma
niz nerve puštaju znak da došlo je do dodira
ništa je ništa jezik je znanje
zubi su jezik
strujanje je jezik
slavlja dok smrt čitave zajednice sastavlja je jezik
dok se negdje spuštanja kape na snijeg odigrava poput slike
u jeziku to postaje crveni pokrivač za sublimaciju
ostaje slabost i prikradena me stiska
ostaje znanje ali ne moje znanje u žbunu
milujem krivicu mene miluje bog
i kaže mi da je kraj i pita me
ko to krvnički želi da me razori ako ne jezik
ko mi tako pristojno miluje mastan nos
moj prvi i poslednji drug plamenac
vile što u račvanje noći ubadam kao znak
"Pet sa Pet", Belgrade: Published by "Kontrast Izdavaštvo", 2023
ESTAMOS DENTRO DA LINGUAGEM
dentro da gruta está a chover e molhada até aos ossos dorme a viva linha da noite
a linha é uma cela e o seu desenrolar é o sinal da serpente
como quando diante de um cego dança
e esta imagem é vista de lado
dentro das paredes o desespero acorda e oscila
chumbos nos dentes em contacto com alumínio
enviam um sinal através dos nervos de que houve contacto
nada é nada linguagem é conhecimento
dentes são linguagem
corrente é linguagem
da celebração enquanto se produz a morte de uma comunidade inteira é linguagem
enquanto algures pousar um chapéu na neve se desenrola como uma imagem
dentro da linguagem isso converte-se num manto vermelho para a sublimação
resta a fraqueza e dissimulada aperta-me
resta o conhecimento mas não o meu conhecimento no arbusto
acaricio a culpa, a mim acaricia-me um deus
diz-me que é o fim e pergunta
quem é que tão cruelmente tenta destruir-me senão a linguagem
quem é que tão educadamente me acaricia o nariz oleoso
o meu primeiro e último amigo fogo
Forquilha que cravo na bifurcação da noite como um sinal
Translated by Tamina Šop for Lisbon Revisited – poetry days
WE’RE IN LANGUAGE
There is a downpour in the cave, and a live overnight line sleeps soaking wet
a line is a cell, and unraveling is a mark of the serpent
as if when dancing in front of a blind man
seen from the sidelines as an image
the desperation is awakened in the walls and swayed
amalgam in the teeth at the brush of aluminum
send down the nerves the sign that there was a touch
nothing is nothing language is knowledge
teeth are language
current is language
festivities as death gathers whole communities is language
while somewhere putting down a hat on snow happens like a picture
inside language, this is a red covering of sublimation
the weakness remains and covertly squeezes me
the knowledge remains but not my own, knowledge in the bushes
I caress the guilt a god caresses me
and tells me that it’s the end and asks me
who wants to obliterate me brutally if not language
who so pleasantly caresses my greasy nose
my first and last comrade the flamelet
a fork stabbed into the branching of the night as a sign
"Pet sa Pet" – Five by Five Belgrade: Published by "Kontrast Izdavaštvo" 2023
Translated by Slobodan Ivanović
NIKO
niko nema nikakvu moć
i to je istina
niko nikada nije imao bilo kakvu moć i to
je I S T I N A
pogotovo ne oni koji su namjeravali ili mislili da je imaju
i onda se spoticali o sopstvene bijele kosti i N I K O
nikada N I K A D A nije imao moć nikakvu
nije moć imao i to je istina postoje
samo šuštanja krckanja tranzistorska
magla i mračne sobne tajne oplate pravda u divljim
obračunima loših porodica i njihova djeca krvava na prozorima
a niko NIJE imao moć ni nema ostane samo
prazan krug žrvnja zavrtnja G E R T R U D A točkom
to sam na polici vidio jednom i pretpostavljao da je protiv rata
jer niko nije nikada imao nikakvu moć pogotovo ne
topovsko meso i generalska mrsna supica o
mali topli očevici mislite da je N E K O nekada imao singlić
moći a duge su vam longplejke rafala u zubima ej
bre ljudi niko nije nikada imao ni sisavac ni berba grožđa
ni jebeni Torkvato Taso ni Palmiro Toljati ni kooperacija
s okupatorom pogotovo nikada ni naznaku moći koju bi pružila
svom zamišljenom narodu koji tek nema nikakvu moć
niko nikada nije imao nikakvu moć sem istorija koja postoji
i poljubac lizanje pizde u mračnoj sobi oči kašmirske
obala deblo direktori nikako obljuba dobošari ibarska magistrala
donekle niko pogotovo ne generalski sinovi ni njihove opravdano odsutne
oči oslobodio bih odgovornosti cijeli jedan bataljon kad bih znao da nije ništa
mogao ni da ubija ljude ni da oplače pljusak majko vidi nemam moći trčim
sa krasnim iskustvom niz strašno izbrijan jendek živicu šiblje
majko očekuj toplo da vratim nekad dug
spavaju noćne zvjeri tek one nemaju moći sem možda
trideset dugih mačaka i njihove vižljaste šape rijeko obljubljenih asova
mrtva rijeko niko nikada nije imao noći ni oči ni zlatne obale niko
majku vam krasnu jebem nije mogao da ima
ni barometar straha taj Ron Silimen tek on samo garažirane riječi koje voze
duge bajonete smisla u očne režnjeve majstorica autobuskih stajališta
pa kad ono skrene u pogrešnom
smjeru
i niko drugi i nigdje drugo
obala skuplja noćne leševe a niko od njih nema moći
samo ova dugo proširena planeta u kubnim mjerilima ova pastrmka
u kolektivnom grlu maljav odron
i partizanska pjesma i kraj zlatne istine
"King Kong silazi niz brda/King Kong se spušča s hribov", Ljubljana, Published by "IGNOR festival", 2019
NINGUÉM
ninguém tem qualquer poder
e essa é a verdade
nunca ninguém teve qualquer poder e essa
é a V E R D A D E
sobretudo aqueles que pensavam ou ambicionavam tê-lo
e de seguida tropeçaram nos seus próprios ossos brancos e N I N G U É M
nunca N U N C A teve qualquer poder
nunca teve poder e essa é a verdade há
apenas o ruído crepitante do transístor
nevoeiro e quarto escuro iluminam segredos justiça chapeada nos confrontos
selvagens de famílias ruins e o sangue dos seus filhos nas janelas
e N U N C A ninguém teve qualquer poder e ninguém o tem há apenas
um círculo vazio de uma mó de um parafuso G E R T R U D E de uma roda
eu vi isso uma vez numa estante e julguei ser anti-guerra
porque nunca ninguém teve qualquer poder sobretudo não
carne para canhão e o suculento caldo dos generais ó
pobres cálidas testemunhas vocês acham que A L G U É M teve um single
de poder e vocês têm longos LP’s de rajadas de balas entre os dentes ei
pessoal nunca ninguém teve nem mesmo o mamífero nem a vindima nem
a porra do Torquato Tasso nem o Palmiro Togliatti nem colaborando com
o ocupante sobretudo nunca teve uma sombra de poder para dar
à sua nação imaginária que não tem absolutamente nenhum poder
nunca ninguém teve qualquer poder excepto a História que existe
e um beijo a comer uma cona num quarto escuro olhos de caxemira
a costa uma árvore diretores nada de fornicação tamborileiros estrada nacional do Ibar
mais ou menos ninguém sobretudo não os filhos dos generais nem os seus olhos justificadamente
ausentes
eu absolveria de responsabilidade um batalhão inteiro se soubesse que não podiam ter
feito nada nem matar pessoas nem chorar por causa das chuvas torrenciais mãe
olha não tenho poderes estou a correr
com extraordinária habilidade por um caminho de sebes terrivelmente mal aparadas
mãe espera que eu uma dia pague a minha dívida com carinho
as feras noturnas dormem não têm poder excepto talvez
trinta gatos esguios e as suas patas ágeis ó rio de ases fornicados
rio morto nunca ninguém teve noites nem olhos nem costas douradas ninguém
vão-se todos foder ninguém podia ter
nem sequer um barómetro de medo aquele Ron Silliman ele tinha apenas palavras guardadas na
garagem conduzindo
longas baionetas de sentido dentro dos lobos oculares amante das paragens de autocarro
e quando vira na direção
errada
e mais ninguém em mais lado nenhum
a costa recolhe os cadáveres nocturnos e nenhum deles tem qualquer poder
apenas este planeta longamente expandido em medidas cúbicas esta truta
dentro de uma garganta colectiva um deslizamento peludo
e uma canção partisan e o fim da verdade dourada
Translated by Tamina Šop for Lisbon Revisited – poetry days
NOBODY
nobody has any power
and that is the truth
nobody ever had any power and that
is the T R U T H
especially the ones that thought or intended to have it
and then tripped over their own white bones and N O B O D Y
ever E V E R had any power
had power and that is the truth there is
only rustling crackling transistor
fog and dark room lit secrets plating justice in wild
standoffs of bad families and their children bloody on the windows
and nobody EVER had any power nor does one have it there is only
an empty circle of a grindstone of a screw G E R T R U D of a wheel
I saw that once on a bookshelf and assumed it’s anti-war
because nobody ever had any power especially not
cannon fodder and general’s succulent soup o
small warm witnesses you think that S O M E B O D Y had a single
of power and you hold lengthy LPs of gunfire between your teeth hey
people nobody had any not even a suckling nor picking grapes not even
fucking Torquato Tasso nor Palmiro Togliatti nor cooperating with
the occupier especially ever not a glimpse of power it would give
to its imaginary nation that doesn’t have any power at all
nobody ever had any power except history that exists
and a kiss eating a cunt in a dark room cashmere eyes
the shore a tree directors not at all fornication drummers highway 66
partly nobody especially not general sons nor their justifiable absent eyes
I would clear of responsibility an entire battalion if I knew it couldn’t have
done anything neither to kill people nor cry because of downpours
mother see I have no powers I’m running
with spectacular experience down a terribly shaven ditch hedge shrubbery
mother expect that I repay warmly sometime
night beasts are sleeping they have no power except perhaps
thirty lean cats and their slender paws o river of fornicated aces
dead river nobody ever had neither nights nor eyes nor golden shores nobody
fuck off the lot of you couldn’t have
neither a fear barometer that Ron Silliman he just had garaged words driving
long bayonets of sense inside optic lobes mistress of bus stops
and when it turns in a wrong
direction
and nobody else and nowhere else
the shore collects night corpses and not one of them has any power
just this lengthy expanded planet in cubic measurements this trout
inside a collective throat a hairy landslide
and a partisan song and the end of golden truth
“King Kong silazi niz brda/King Kong se spušča s hribov” - King Kong is descending the hillside, Ljubljana, Published by "IGNOR festival" 2019
Translated by Slobodan Ivanović